Nesvakidašnja jadikovka

Mrtav sam dovoljno dugo da ne znam da sam mrtav. Ne znam ni kako sam umro, samo znam da je sve isto, dosadno isto, a ja sam, baš zato mislim, mrtav.

Vreme ne postoji ili postoji, ne znam. Tek uhvatim sebe kako život račvam na osam sati. Osam sati je radno vreme. Osam sati predviđeno za san. Osam sati ostaje za put, jelo, tuširanje, čitanje, plakanje, sedenje, ćutanje, ništa, mrtvilo. Maštanja je sve manje. Suza je sve manje. Ničega od nečega je sve više. Ne znam ni kad sam poslednji put seo sa sobom, da se čujem, vidim, pomazim po mozgu. Tek tu i tamo bih da poližem svoje rane, rane nenastale. Ne ližem ih, nemam vremena za nešto što ne znam je li tu.

Nemam ja vremena ni da budem voljen ni da volim. Mrtav čovek diše. Mrtav čovek. Mnogo mrtav. Dovoljno mrtav da ne zna kad je umro. Jesam li se ubio ili sam umro, zar je bitno? Možda sam ubijen, pa zato sad tako jadan sedim nad sobom i ništa.Toliko dugo sam mrtav da verujem da je ovo život. Život mrtvog čoveka. Onog koji je zaboravljen jer je zaboravio.

Ne umem ni da pišem o sebi, nemam šta da kažem. Nešto bih, a ne znam šta. I otkud ova jadikovka, nesvakidašnja jadikovka, ne znam.

Mrtav čovek ne plače.

Čini mi se, baš zato, da sam ipak nesnosno živ.

Gitara zna istinu

Prstima je dotakla prve tri žice do nje. Nije umela da svira, ali je jednu po jednu dodirivala. Rekvijem.
Stajao je iznad i pričao ko zna šta.
Plakala je.
Silno je želela da čuje njegove reči, ali nos joj se zapušio od suza. Izvrnuta, na stomaku, ispruženom levom rukom dodirivala je žice uza zid naslonjene gitare. On je pričao. Nešto je pričao. Ona je gušila iskrene suze i svirala. Nije primetio ništa.
Sve vreme je mislila kako silno želi da sve bude kao i ranije.
Ali zvuci gitare su je udarali direktno u nedra. Kroz otvoren prozor je dopirala hladnoća, pokrila je gola leđa.
Gde je povučena granica navike i može li se sreća vratiti na početak?
Ako ne može, ima li je igde drugo?
Ako može, kad će?

Priča o tužnoj Hašimi 端島

800px-端島2011

Po Hašimi su koračali vedri radnici, zaljubljeni parovi su pod njenim nebom pravili decu, lizali su se prvi sladoledi, kupovali prvi stanovi. Hašimljani su se, umorni posle napornog rada u rudniku, šetali po ostrvu i uživali u poslepodnevnom suncu. Hašima je bila mesto najgušćih susreta na svetu punih stotinu godina. Hašima je bila lubenica koju su napale ose i pčele da se slade.

Dobro došli u Japan, molim vas, prvo dođite u Hašimu.

Pogledajte, to rajsko ostrvo vrvi od posla. Trenutno je 1908. godina. Neradni dan. Moj otac i ja se šetamo nakon ručka. Idemo do obale i usput srećemo poznanike i ćaskamo s njima. Inače, naše mesto često zovu i „bojni brod“ jer ostrvo na kom živimo podseća na njega. Hašima je obećano mesto. Mitsubiši je ovde otvorio rudnike. Naseljavali su nas kao mrave. Napravljene su nam ogromne zgrade, dosežu do neba. Tako nešto nikad niste videli, nigde. Otac ujutru oblači rudarsko odelo i odlazi u jamu. Svi očevi idu u jamu. Gospođa Aika objašnjava svima koji začini su dobri za njene specijalitete. Insistira da svaki stanovnik proba njene zakuske. Samo pokuca, uđe u stan sa nekom hranom i tutka ti to u ruke da kuvaš odmah, pred njom. Ovde niko ne zaključava vrata, nema potrebe za tim. Toliko smo zgusnuti na ovom malom ostrvu, pa svi o svima znamo – sve. 

Ubrzo se dovukao Prvi svetski rat, pa za njim i Drugi. Japan je svoje ratne zarobljenike povraćao po ovom ostrvu. Zarobljeni Koreranci i Kinezi radili su najteže poslove za male nadnice i kratak san u vlažnim, memljivim sobama. Po malom, slatkom ostrvu mileli su umorni robovi.

Čuli smo da su zarobljenici odvratni, prljavi i zli Kinezi. Moj prijatelj ih sve drži na oku, a najviše ga nervira Ki-Whan, mali, smrdljivi rob iz Koreje. Nekoliko puta ga je izbacio iz takta, žalio se, kaže, na loše uslove. Prokleti robovi! Došli su da rade, a ne da se odmaraju! Jedva čekam da se ovaj rat završi, pa da se moji roditelji normalno razduže sa životom. Otac je odveć bolestan, kašlje krv. Mislim da će uskoro umreti, a majka će brzo za njim. Kako je sve delovalo bezbrižno kada smo tek došli, a sada ni ovaj rudnik nema smisao, ali kuda ću? 

Tokom rata rudnici su radili kao nekada, ali pod velom vlažnog bola. Nekad bezbrižni Hašimljani su posle rata osetili ugriz siromaštva. Godine 1974. gas je zamenio ugalj kao glavni izvor goriva u Japanu i Mitsubiši se iste godine povukao sa ostrva. Jedna po jedna jama se zatvarala, a za njom su i porodice odlazile, tražeći drugi posao. Ostavljale su za sobom sve svoje stvari, kao da će se vratiti. Kada bite jednim velikim usisivačem usisali ljude s ovog ostrva i onda pogledali šta je ostalo, videli biste današnju Hašimu. Po ulicama su cipele, u stanovima nenemešteni kreveti, na stolovima tanjiri kao da će svakog trena mala rudarska porodica sesti i obedovati.

hassss

Neće.

Tamo dolaze samo turisti željni da vide mesto gde je Džejms Bond (Skajfol) kročio. Tu i tamo iznenade se urušenim zdanjima, prvim oblakoderima na svetu i uplašeno slušaju o „ostrvu duhova“. Turistički obilazak Hašime traje sat vremena, a može se obići tek četvrtina ostrva.

Danas mi je rođendan. Punim 73 godine i odlazim odavde. Šetam se obalom nakon ručka. Sve je sablasno prazno, u jame niko ne ide.

Suša

Žedna sam kiše. Dugo nije padala, a ja sam nepomična da negde odem. Nepomično mi je biće, kiša bi, zbilja, mogla to da promeni. Ispucala mi je koža od suvoće, usne su mi krvave, može se u moje pukotine sipati ogromna voda. Kad bi me olizala, pa da zamirišem na život. Živim kao i sva zemljišta – nepomično. Pokreću me kiše, ali obilne, one sitne me samo osveže. Obla sam baš tamo gde treba, prava sam dama među zvezdama. Ali slabo kiša pada u poslednje vreme, drveće na meni je gotovo malokrvno, trava je kao slama, cveća nemam na sebi, jedino što je živo je pokoji smrad reke koja je na izdisaju.

A tvrdim vam, nekad je umela tako da me preplavi. Kiše bi je nabujale, a ona bi se izlivala po meni, grcala bih u njenim čarima, koje bi se mešale s nebeskim suzama. A onda bi se, kukavički, ćutljivo, polako vratila u svoje korito i ostavila me bez reči da se sušim. I tako bih skapavala, poneka rosa bi mi udahnula malo života, ali nakratko. 

Zovem se Zemlja.

ISTINITA PRIČA Kako da postaneš idiot i sistemski ih uništiš

Da se razumemo – ti nisi idiot. I tebe su roditelji mazili i pazili, učili te prvim koracima, branili da ostaješ do kasno napolju, ljubili te pred spavanje. Završila si osnovnu školu, pa srednju, pa je stigao i fakultet. Lepa si i znaš da si lepa, čak i kad nisi. Svi muškarci su u tvom redu, bar oni na koje nalećeš, koje možda niko drugi ne bi. Voliš sebe i nekad plačeš. Nekad ti je baš teško, ali si zahvalna svetu što ti je pružio šansu da živiš. Da se razumemo – ti nisi idiot, iza tebe je nekakva diploma, ima mnogih ispred tebe, ima mnogih iza tebe. Nekad misliš da si baš pametna, a nekad se zabezekneš koliko si glupa, dabome, kao i svi mi. Ti, stvarno, nisi idiot. Ali ne možeš da se nametneš, teško je, sve je više onih ispred tebe, trudiš se, ne ide, ne vide te, pokušavaš, daješ prste, trošiš vreme, daješ telo – ne vredi. Ne ide. Više je onih ispred tebe.

Kako da postaneš idiot i sistemski ih uništiš?

Pričaj, mnogo pričaj o sebi. Počni sa tim kako su tvoji zadaci teški. Evo jednog primera: TRAŽILI SU DA NAĐEM JEDNOROGA.

Zatim objasni da niko nikad nije uspeo da uradi tvoj zadatak: NIKO NIKAD NIJE VIDEO JEDNOROGA

Zatim izdahni, fiksiraj sagovornika, ne trepći, objasni kako si se mnogo namučila da uradiš zadatak: JA SAM PREKO SEDAM MORA, PREKO SEDAM GORA NAŠLA JEDNOROGA.

Ako ti se nasmeju i kažu da jednorozi ne postoje, opet ih gledaj prodorno. Objasni im da postoje, jer samo si ti, dođavola, uspela da ih nađeš.

Kad ti kažu da si lenja, nabroj sve svoje rešene nemoguće zadatke.

Kad ti kažu da si uspešna, razglasi to svuda.

Kad te potapše po ramenu neko zvučnog imena, prepričavaj to svuda – penapumpaj. Pa, realno, ne moraju svi da znaju da su te samo očešali…

Nikada ne prestaj da se hvališ. Doći će vreme kad će neko poverovati da si videla jednoroga, a drugi će ćutati. Pošteni ćute. Ti nisi idiot. Dobićeš šansu kakvu niko nije i uspećeš. Pa, i kokoš kad snese jaje, kokodače. Ti nisi idiot. Uspećeš. Negativnom selekcijom. Uspećeš. Uspeće još mnogo njih oko tebe. Pićete kafu i pričati jedni drugima kako ste uspešni. Svako će slušati sebe. Biće vas sve više. Oni što su ćutali će se povući. Oni neće biti s vama u odabranom krugu. Oni su ispod. Oni ne znaju to što ti znaš.

Možda i znaju, ali neće tako da rade. Ali ti budi dobra s njima – nikad ne znaš ko će ti od njih kuvati kafu i možda ti pljunuti u šolju… Nikad ne znaš.

10 saveta da vrhunski uzbudite mladu osobu na Balkanu

image

U tekstu vam prilažemo 10 načina da potpuno uzbudite mlade u svojoj zemlji na Balkanu:

1. Ponižavanje tokom studija /fetiš/

Ako ste profesor, lako možete pojačati probleme s kojim se susreće omladina. Možete, na primer, oboriti studenta zbog toga što ne zna koje je boje kosa Jerine (one proklete, dabome). Uzbuđenje će narasti i ako popijete koju pred ispit.

2. Volontiranje  /dugotrajan odnos/

Obećajte im bolje radne uslove nakon više meseci volontiranja. Ovo je veoma popularan način mučenja mladih, a pritom i veoma delotvoran. Dok prekovremeno volontiraju ponavljajte im da ste im besplatno pružili šansu da besplatno rade za vrhunsku kompaniju. Uzbuđenje neće jenjavati.

3. Predložite učlanjenje u stranku /bukake/

Ako ste roditelj, onda svojoj deci više puta ponovite da se učlane u stranku, jer su mnogi tako uspeli. Ako kažu da nisu taj tip ličnosti, objasnite im da za ideale ginu budale.

4. Ako ste ginekolog, ovo je savet za vas /pipanje prstom/

Devojkama obavezno (ozbiljnog izraza lica) napomenite da imaju kondilome i pošaljite ih kod svog prijatelja u ambulantu da ih skinu za 200 evra. Kada nakon nervnog sloma u drugoj državnoj ambulanti saznaju da nemaju kondilome, pravite se ludi.

5. Buduće mame obožavaju otkaz u prvim mesecima trudnoće /snažna ejakulacija/

Kada vaša zaposlena ostane trudna, oduševićete je jednim otkazom. Objasnite joj da trudna ne može privređivati vašoj zaradi, te joj zato morate dati otkaz. Recite da vam je mnogo žao, ali da nemate drugog izbora. Izludeće.

6. Za posao sekretarice tražite poznavanje minimum pet jezika /poza 69/

Kakva je to sekretarica koja ne zna mandarinski? Užas! Obavezno u oglas za posao postavite nekoliko zahteva koji će izludeti kandidate – poznavanje izumrlih jezika, lepa spoljašnost, obavezan ženski pol…

7. U oglasima za posao koristite lepe reči /dirty talk/

Nikako nemojte da pišete da vam je potreban uterivač dugova, tražite ekonomistu. Izraz lica diplomiranog ekonomiste koji pet godina traži posao je neprocenljiv kada mu zatražite da preti dobavljačima ili da prodaje jorgane putem telefona.

8. „Ako ti se ne sviđa, idi“ /rečenica kojom ćete svakoga napaliti/

Sve ste učinili za njih – dali im posao, a oni hoće poštovanje? Čim primetite tužan izraz lica na vašem radniku, recite mu da može slobodno da ode ako mu se ne dopadaju uslovi. Oduševićete ga.

9. Minimalac /bj/

Nikadan nemojte mladog radnika prijaviti kako dolikuje, Prijavite ga na minimalac, a ako imate još nešto da mu date, to neka ide na ruke. Ruka ruku mije, stara je narodna.

10. Najbolje mesto za seks je na šalteru /misionarska poza, vi ste uvek gore/

Ako radite na šalteru i dičite se neljubaznošću, nikako ne propustite da maltretirate sve koji čekaju u redu. Pustite nokte, bodite tastaturu kažiprstima i nemojte nikad otići u penziju. Svi u redu će biti oduševljeni – i mladi i stari. To je, zaista, najbolje mesto za seks.

Divni ljudi

Divni ljudi se stide što su divni. U svetu punom praznih, divni ljudi svoju veličinu vide kao kakvu slabost. Preispituju se i besomučno nadograđuju. Kad vole, čuvaju svoju ljubav. Tiho se usavršavaju poput noći supermeseca.
Kad osetite divno biće, recite mu da ste ga osetili. Život je isuviše kratak za zavist.

CIKLUS BONGO ISTINITA PRIČA, a kao da nije

Obezglavljena rulja je tapšala na Trgu podanika, iščekujući da joj se obrati vladar Ohvuk. Sunce je stajalo visoko na nebu, isisavajući i poslednju kap iz njihovih vratova. Neki su bez glave ostali baš davno, pa su im se, tokom evolucije njihovih predaka, dlanovi razvili u uši. Drugi, doduše u manjini, prosto su rođeni obezglavljeni i s ušima na dlanovima. Treći su nedavno glavu izgubili na „giljotini pravde“, te ne čuju ništa. Ali tapšu.

Mišbeh je sedeo do prozora i posmatrao nakaznu rulju oko čijih vratova su prštale kapljice krvi.

– Oni tapšu, a nemaju glave. Pogledaj onog sveže isečenog, još mu curi krv niz leđa – reče on Stavraji.

– Ludi su. Evo i ja sam ostala bez glave, pa mu nikad ne bih tapšala – pokazala mu je rukama Stavraja.

Mišbeh je sumorno izdahnuo. Veđe su mu se skupile na čelu kao da će eksplodirati od briga, ali nije rekao ni reč. Pipnuo se po temenu da se uveri da mu je glava i dalje tu, osetio je nežnu kosu pod prstima i spustio ruke. Zatim je tromo pogledao Stavrajine zavoje oko vrata koji su bili potpuno skoreni u krvi. Trebalo je kupiti nove, čiste.  Iz misli ga prenuše novi povici s trga.

– Bravo! Bravo! – razlagali su se uzvici nekolicine stanovnika Bonga koji su i dalje imali glavu na ramenima, dok su oko njih neumorno tapšali oni bez nje.

Vladar Ohvuk je stupio na binu napravljenu od kartona za jaja, udahnuo vazduh, ispravio leđa i pogledao u oduševljenu masu.

– Mi nećemo dozvoliti da Bongo propada kao što je dosad propadao! Vreme je za korenite promene. Možda me nećete voleti, ali će vam biti bolje za dve godine! – odjeknule su Ohvukove reči, a snažan aplauz natopljen krvlju prolomio se Bongom.

Mišbeh zaklopi uši i prošaputa: „Svake godine će nam biti bolje za dve godine. Večnost se piše ‘dve godine'“.

Neko zakuca na vrata. Stavraja popravi zavoje oko vrata, te otvori.

– Dobar dan, ja sam Miloneja iz Bongo narodne stranske. Gospodin Ohvuk  je svim građanima obezbedio prelepe šešire u znak zahvalnosti što su ga podržali na izborima.

– Ne mogu to da prihvatim, vidiš, ja nemam glavu.

– Ne možete da prihvatite? Ali morate!

– Šta će mi, sine? Dajte to nekome ko ima glavu, za njih ste ih i napravili.

– Pa učinite to makar iz zahvalnosti za sve što je Ohvuk sa svojim prethodnicima učinio za Bongo. Pogledajte kako nam je prelepo sredio brda…

– Šta će mi šešir, devojčice, ako nemam glavu? Zar ste ijedan podelili? Više je nas obezglavljenih nego onih što imaju nešto iznad vrata… Bolje bi bilo da ste mi doneli zavoje da zadržim ovo malo krvi što mi je ostalo.

– Zavoji su obezbeđeni svim građanima kada napune godine predviđene za dobijanje zavoja. Naravno da sam podelila! Čudni ste vi, Stavro. Zaista. Zato ste i ostali bez glave. Nećete šešir! Zaboga – brecnu se devojka i prkosno se okrenu, te nesta u daljini.

– Ko je to bio? – zapita Mišbeh.

– Neka devojka iz Ohvukove stranke.

– Šta je htela?

– Da nam da šešir.

– Jesi li uzela?

– Nisam, šta će mi? Nema glave, nema šešira.

– Možda je trebalo da uzmeš.

– Molim?!

– Primetio sam da su glavu na ramenima sačuvali samo oni koji nose šešire.

– Misliš da si sledeći?

– Što ćutiš? Vidiš li me?