Gitara zna istinu

Prstima je dotakla prve tri žice do nje. Nije umela da svira, ali je jednu po jednu dodirivala. Rekvijem.
Stajao je iznad i pričao ko zna šta.
Plakala je.
Silno je želela da čuje njegove reči, ali nos joj se zapušio od suza. Izvrnuta, na stomaku, ispruženom levom rukom dodirivala je žice uza zid naslonjene gitare. On je pričao. Nešto je pričao. Ona je gušila iskrene suze i svirala. Nije primetio ništa.
Sve vreme je mislila kako silno želi da sve bude kao i ranije.
Ali zvuci gitare su je udarali direktno u nedra. Kroz otvoren prozor je dopirala hladnoća, pokrila je gola leđa.
Gde je povučena granica navike i može li se sreća vratiti na početak?
Ako ne može, ima li je igde drugo?
Ako može, kad će?