Sve češće srećem poznate ljude u nepoznatom svetu. Postavljaju sebi pitanje ZAŠTO.
Zašto ljudi imaju potrebu da se svima dopadnu?
Zašto kad se dopadnu moraju da unakaze sliku o sebi?
Zašto se ne vole?
Zašto pune svoj ego ponižavanjem drugih?
Zašto ne cene dobrotu?
I onda čujem: Volela bih da sam kao oni.
Tu ja nastupam.
Ne, ne bih volela da verujem u tuđu sliku o sebi, a budem nesrećna, jer bi to vodilo u maltretiranje onih kojima sam draga.
Ne, ne bih volela da sam neostvarena.
Ne, ne bih volela da ne znam jesam li srećna.
Ne, ne bih volela da skupljam „volim te“ ko pokemone.
Ne, ne bih volela da me ne ispunjava ljubav.
Ne, ne bih volela.
Ne, ne bi, ne ne bih. 🙂
Taj rad. 🙂
A šta bih volela?
Da me ostave na miru svi kojima diže onu stvar zajebavanje mene.
Oprosti.
Ni ja ne bih voleo. Zasto… je dobro pitanje.
Tu ja nastupam.
Mislim da je to najvažnije!
Znaš onaj citat M. Kapora:
„Mnogima bi se dopao da se nije trudio dopasti se svima“
Budi svoja i nastupaj dalje… 🙂
Pozdrav!
:*
od tvog nastupanja pa nadalje je sve kako treba. 🙂
hehehe ;))
U stvari… nemogće je svideti se svima. Ili, bar, nisi dobar čovek ako se zaista sviđašm svima.
Sve si u pravu.
Istina, istina, istina